Osnovna škola Petar Berislavić Trogir

Sv. IVAN TROGIRSKI,sv. IVAN URSINI (ORSINI)

1062. - 1111.

Naš poznati povijesničar, Trogiranin Ivan Lucić, navodi da je u Trogir došao između 1062. i 1064. godine za vrijeme vladanja kralja Hrvatske i Dalmacije Krešimira. Njega su Trogirani tražili, upoznavši ga kada je bio u pratnji kardinala legata na putu za Ugarsku te ga nakon ponovljenih traženja i molbi nagovore da prihvati izbor i preuzme trogirsku biskupiju. Trogirski biskup je bio upravo umro, a među Trogiranima  su se događali građanski nemiri i nemiri...

Ivan, Rimljanin iz Osora, plemičkoga roda, prihvati se teške dužnosti i biva posvećen i ustoličen za trogirskog biskupa od splitskog nadbiskupa Lovre.

Prema Tomi Arciđakonu, trogirski biskup, bio je vjeran saveznik Lovri i zajedno s njim radio je na crkvenim reformama koje je u to doba provodio Vatikan, odnosno papa.

Svojom karizmatičkom sposobnošću osvajao je narod, smirivao Ijude i vladare, a provodio je i asketski život. Bio je i vegetarijanac te je i na taj način još za života pokazivao znakove svetosti.

Legenda o sv. Ivanu Trogirskom

Zgodi se, vele, starcu Tudoru, ubogom pustinjaku, da mu se u snu pojavi sv. Ivan, biskup, govoreći mu: “Tudore, brate, znaš Ii tko sam? “Tko”,upita starac,”gospodine?” “Ja sam Ivan, bio sam biskup ovoga grada. Ustani i hodi biskupu trogirskom i reci mu da izvadi moje tilo od onoga mista di ukopano leži, da postanem prid Bogom braniteljem i odvitnikom puka ovoga grada.”

I probudivši se, ne htjede od straha nikome ništa ni kazati. No, nakon nekog vremena eto ponovno novog sna:

Ponovno jedan čovik, ovog puta noseći križ u ruci, u bijeloj haljini dođe mu govoreći: ”Tudore, brate, zašto nisi hajao zapovid moju navistiti biskupu?”

I prestrašen ustade Tudor i otiđe Biskupu te mu sve ispripovida. Ali ni biskup ne povirova:” Hajde, sinko, s Bogom. Gospodin nam reče da ne virujemo u sne!”

I jadan Tudor otiđe.

Jedan dan, noseći brime šume, trudan i star, zaspe na zemlji uz brime.

I evo opet  biskupa, obasjana velikom svitlošću, probudi ga, taknuvši ga križem i govoreći mu: “Brate Tudore, ne boj se. Ja nisam naučio ljude poražavat, već poražene ozdravljati. Zato pođi biskupu i ponovo mu reci, da sam ja pravi čovik, a ne sablazan.

I neka izvadi moje tilo iz zemlje jer mi je od Gospodina Boga naredeno da se brigam za ovaj grad.”

I Tudor smogne snage da zapita: “A što ću reći, gdi je tvoje tilo pokopano, ako me zapita biskup?”

I dobi odgovor: “U crkvi sv. Lovrinca, mučenika, di najdu granu javora zadivenu u zemju.”

I naš ti pogrbljeni starac,blijed, nakon šoka i straha, krenu dršćući na svom štapu ponovno biskupu i jedva mogaše ispričati sve. Ovog puta jedva Biskup povjerova, pa zapovijedi Tudoru neka isto ispriča pred sakupljenim svećenicima i svjetovnjacima da ne bi njemu predbacivali. Bilo je tu i nekoliko preživjelih staraca koji se sjećahu da su čuli od svojih starijih kako bijaše jedan biskup Rimljanin koji učini mnoga čudesa i dobra gradu i koji prorokovaše razorenje grada.

Biskup naredi da se učini jedan žežin (post) od 3 dana te nakon toga, skupa s redovnicima, svećenicima i građanskim vlastima te građanima ode kopati na označeno mjesto.

I nađoše, kažu kronike, sv.Tijelo čitavo i neoštećeno. Tijelo ležaše ispod kamena koji nitko nije mogao odvaliti pa dozvaše starca Tudora.On s lakoćom, uz pomoć noža, odvali kamenu ploču, a istom ugodni miris izađe iz groba. Dignuvši sv. Tijelo uz pjevanje pjesama i hvala, postaviše ga u škrinju od čempresova drva i položiše ga u mramornu raku u istoj crkvi na oltaru svetih Kuzme i Damjana.

                            (Izvor: dr Sentinella: Trogirski velikani)

Priredila Novinarska grupa VII.c